Interviews & articles

April 18th, 2009


When we speak about art, we cannot leave out the psychology of emotions by which its genuine tissue has been encircled for centuries. Even when we speak about conceptual art, we cannot exclude psychological emotive tones, through which its very concept is being grasped and experienced, regardless of the retinal perception which in many cases is the dominant factor in most forms of observation that we apply.


The act of discovering the man, stripped in its sincerity, points out at the appropriateness of those artistic expressions which gradually lead us to immense and deep traces of the experienced emotions. In presented works of Marijana Zebeljan , one can find exactly such, in many terms characteristic and genuine, artistic expression.

CLAM MAG, France


MissMess is genuine art, colourful and powerful creativity inspired by true people and a genuine love of art. The artist who stands behind the brand “MissMess” is painter Marijana Zebeljan. She printed and handpainted her hauntingly beautiful paintings onto t-shirts, skirts and bags thus rendering her art wearable. The trend for wearable art isn’t just about finding one off pieces that you see on anyone else. It’s about getting the work of emerging artists out there in to the public eye, or even better as Marijana said to create a “mobile gallery “, exposed to the street and not hidden in a stuffy and pretentious gallery.

MissMess, how come?

If you are a painter usually you’re in a big “Mess” since people mostly don’t pay attention too much on art and if you’re an artist
you’re practically starving hoping that someone will come to buy one of your pieces so that you could go and buy more colour and
keep working. Even if you’re a “celebrated” artist you still have the same problem and no matter that you are well known in those circles still guarantees you nothing.
That is sad… because people should have a greater love for art and support artists so that they have the chance to be “productive ” in their art. However, I decided to try to “cheat” by putting my paintings on bags, t-shirts and skirts. I tried to offer people art not on “canvas” but on cotton instead. I hope that they would like to be “a walking gallery” by having one piece that no one else has. I start with all this purposely wanting to make something for those who love art but cant afford to have it. That is usually like that. People who love art or others who recognise the art are usually the ones who either are artists themselves or people with art in their soul but no money in their pocket. Now those people have the possibility to “wear” that art… well at least my art.
Miss Mess is “mess” in the most positive sense of the word, that’s mess of creativity, the most powerful and colourful creativity inspired by life, people and art her self.. One of my “inspirations” is the great Frida Kahlo . Her personality and style never fails to provocate me constructively. That’s why you will find her in lots of my “montages”. She is not the only one who inspires me but is
certainly “light motiv”

Your humorous and witty montages are also part of whole story?

Basically I wanted to make some interesting and comfortable “homes” for all my stuff . That’s why I make all those collages,
to connect the unconnected. Modern with traditional when its about art or when it’s just about photos that I use…old black and white and by using the miracle of today’s technology… colour photos made by digital cameras. everyday life….things which make me happy or angry…
Trying to find some place for them inside my montage using symbols, actually photographs of people who are “actors” and trying to give them some surreal dimension and hoping that like this they will become comic.
For the future I have on my mind to make some shots with a great artist, a musician-violin player who is everything but not ordinary. Not just that he is talented but he is a very interesting person . I would like to use him in my montages but we will see..I hope I will have his acceptance.

MissMess also includes “Neck-installations” or “necklaces”… based on “recycling”?


That is a story which begins where all the others end. At a pile of garbage. It’s where I go in order to save little pieces of glass,
bits of metal, pearls which had been thrown away, it’s where I go looking or wire…
Pieces which I find I fit into one whole, giving them another dimension and in return I get freedom…

Marijana Zebeljan as a painter ?

As a painter I have had more than 30 solo and group exhibitions…The most recent was a participation at Florence Bienalle for contemporary art 2005, where I went as a representative of Serbia and Montenegro and also a participation in a “Book Art Project” in Roma, Italy started by UNESCO.
Right now I have my annual exhibition which has the name “The big summer sale”… I am trying to “cheat” again.!!!”




MARIJANA ZEBELJAN In her own words - being her self!!

Open minded and fearless. Marijana spent her childhood in magic Kotor (medieval city located at the Adriatic Sea, along one of Montenegro’s most beautiful bays), her parents were devoted to the arts so it was not that difficult to foresee the path of her development.
Marijana is an original.
Since her student days, this multimedia artist has created continuously. She has been exploring and experimenting through diverse media. Primarily painting is most important to her she has also given new life through applicable moving panels by making belts, necklaces, T-shirts… “it’s a little, mobile gallery for the person wearing it.” says Marjana. She makes collages, records videos and creates short animated cartoons.
Marijana travels a lot but she is, based in Kotor. Her work has been exhibited in : Rome, Ljubljana, London, St. Petersburg, Leipzig, Edinburgh, Vienna, Novi Sad, Belgrade, Kotor…
At the beginning of this year, she had a belt exhibition in London, at Brick Lane. The French magazine CLAM and New York Art Magazine for Modern Art have written about Marijana and her art.
Her dedication and devotion is something to be admired as well as her endless sacrifice to truth.

T.B: Painting - basic and primary?
M.Z: As my father is also painter, from my childhood I inhaled the smell of turpentine and the colors that were captured by the frames on the blue walls of our room. However, I did not dare to think of it as the way I would follow one day.

T.B: Video work: Sea. How do you see it?
M.Z: Blue. I remember that somebody once said that the most beautiful word in English is “blue” because you can really see blue while you pronounce it. Concretely, video works I have made are the series of animations named “Each day of April”. I was capable of sitting in the rain, with my camera turned to the sea, waiting for an extremely heavy rainfall and recording frenetically the game between the water drops and the water of the sea surface. I would mostly come home soaked to the skin. Of course, after all these experiments, my camera would not work, but there was another one, old just enough it should be.

T.B: Animated cartoon: in what way do you do? Where do you show them?
M.Z: It was a long time ago that I found, I think , on the Internet, some works of the artist whose name, unfortunately, I cannot remember, I was completely fascinated by the works I saw…
I have been working with an old camera, not that good, but good enough to make two thousand good quality pictures. On these pictures, I spin and behave like a clown or ask someone to do it for me.
I show them at the festivals where clowning became officially the art. Joking aside, at the last Festival of Experimental Art in Russia, I introduced myself with a short animated cartoon “Fear”. A movement that presume to be an emotion, caught in a moment that does not stop.

T.B: Trash and decaying, trash collecting and creating something new of it - is it a connection with the feelings aroused by the disintegration of your country?
M.Z: Well… it is possible. I have never thought about this in that way, but it is possible that, somewhere, deeply down, in the “subconscious part of subconsciousness”, there is such kind of connection, if something like that exists at all. It is true that I develop a strong feeling about things around me. It is hard to throw something away, even it is in its last phase of decaying. I live in belief that things around me have energy; the energy of something they belonged to.
I have made more than a thousand of small installations, necklaces, rings… from the things found by the road - the most incredible things that one can find at the refuse dump.

T.B: You have transformed a part of your own art into clothes wishing to make “a small mobile gallery”. What is next?
M.Z: When I started making “neck installations”, I did not have any inkling of taking up them so long. My necklaces are large. One day I made necklace that could not be necklace any longer because it took megalomanic dimension. Then, I passed to belts. Now, when I am making belts, I can see that I am going to have the same problem because I am making larger and larger pieces. I just cannot stop. As far as my “small mobile gallery” is concerned, yet that is exactly what I wanted: to give life to my pictures by giving them sculptural form that will become portable at one moment. That is my primary motivation, because space is really one of my biggest problems. I would like to try everything and the most, I would like to have a factory! A huge workshop and someone who would keep all the tools like a new pin. On the other hand, yet tomorrow, I could not find my little pincers! Well, than we could talk of what to do further, what is next. Like this, the only thing that is certain is the existence of my pictures and my small portable installations.

T.B: What hurts most?
M.Z: A man sitting on the bench alone. Passing away of Sonja Savić. Something that has nothing to do with culture. Stupidity. Primitivism. It hurts me a lot for not having my own piano, flat, terrace. Each song by Bulat Okutzhava hurts me, too. It hurts that one dog had gone. The fact that one country does not exist any more hurts me a lot… Rain hurts me as well as the time passing. Sinking into oblivion also hurts me much. A man hurts me, the man who loves animals very much and has no place where to sleep.
It seems that I really like being hurt?!
T.B: What makes you happy?
M.Z: I am happy whenever I have a chance to buy the work of another artist. Colors, pancakes, strawberries and the summer make me happy as well as Philip Pettit and Raša Popov. Life makes me happy and my dog makes me happy. Some ordinary things make me happy.

T.B: Marijana Zebeljan in her own words.
M.Z: Being her own.

by Tanja Beljanski




“Otvorena i neustrašiva. Pri prvom kontaktu sa Marijanom Žebeljan postojala je misao koja mi se sakrila iza očiju. Iako je fraza koju ću izgovoriti uobičajena, zaista je malo reči koje bi predstavile i objasnile ovu nesvakidašnju umetnicu, što u mrakom obojenoj svakodnevnici pokušava da osvetli svoj put.
Od detinjstva u čarobnom Kotoru, uz roditelje naklonjene umetnosti. Nije bilo teško pretpostaviti njen dalji put i razvitak. Doduše, kao što je i Marijana neuobičajena, ni njen način nije mogao biti sasvim običan. Ova multimedijalna umetnica ne prestaje da stvara. Istražuje sebe, igra se i prepušta osećaju i mašti kroz najrazličitije forme i sadržaje.


Slikarstvo, kao primarno i najvažnije, biće razvijeno i preneto u novi život kroz primenjive, pokretne panoe: izrađuje kaiševe, ogrlice, majice…kako i sama kaže, to je „mala mobilna galerija na onom ko ih nosi“. Radi kolaže, snima video radove i kratke animirane filmove.

Ovde i tamo, sa bazom u Kotoru gde uglavnom stvara, često putuje i izlaže svuda u svetu: Rimu, Ljubljani, Londonu, St. Petersburgu, Lajpcigu, Edinburgu, Beču, Novom Sadu, Beogradu, Kotoru… Početkom ove godine imala je izložbu kaiševa u Londonu, u Brick Laneu, za koji kaže da predstavlja pravu underground scenu i da je on duša Londona. O Marijani su pisali francuski časopis CLAM i njujorški Art Magazine for Modern Art.

U pripremi za ovaj intervju, pošto smo istih godina, dotakle smo jedno vreme u našim životima, ono koje nas je zauvek promenilo. Marijanu sam nazvala izolovanim junakom, a ona mi je odgovorila: „Ja sam od onih ljudi koji se bore da vole ono što imaju. Odnosno, ponosna sam na svoju generaciju i mislim da smo na jedan pomalo pomeren način srećni što smo baš mi kroz sve to prošli. To je iskustvo para vredno. Naučili smo sve: voleti ono što imaš, što ti se dešava; ne plakati za nečim što nisi, što nemaš“.

Posvećenost i predanost ove umetnice izaziva divljenje, a pravo poštovanje zaslužuje njena beskrajna žrtva istini kao univerzalnoj vrednosti.

Slikarstvo - osnovno i primarno?
Kako je i moj otac slikar, miris terpentina, boje zarobljene ramovima na plavom zidu naše sobe, pratile su me od malena. Međutim, nisam se usuđivala pomisliti da je to put kojim ću i sama jednog dana krenuti.

Video radovi: More. Kakvo je ono za tebe?
Plavo. Sećam se da je jednom neko kazao kako je najlepša reč na engleskom jeziku “blue”, jer dok je izgovaraš zaista vidiš blue. Konretno, video radovi koje sam napravila jesu serija animacija pod nazivom “Svaki dan aprila”. Bila sam u stanju da sedim na kiši, objektiva okrenutog ka moru, čekajući da počne još jači pljusak, snimajući besomučno tu igru vode na vodi. Snimala sam sve: od refleksije sunca o bačenu olupinu neke veš mašine na dnu mora, do ostavljenih plastičnih bidona na površini mora, najrazličitijih boja. Uglavnom bih se vraćala kući mokra kao miš. Naravno, posle svih tih eksperimenata, aparat više nije radio, ali tu je drugi - star taman onoliko koliko treba.

Animirani film: na koji način radiš? Gde ih prikazuješ?
Odavno sam negde na internetu, čini mi se, pronašla radove umetnice čijeg se imena, nažalost, više ne sećam, ali čiji su me radovi fascinirali. Radim starim foto-aparatom, ne tako dobrim, ali ipak dovoljno dobrim da mogu napraviti dve hiljade snimaka nešto boljeg kvaliteta, na kojima se glupiram, vrtim u krug ili molim druge da to urade za mene. Kada to montiram, pravim se da je sve to „umetnost“, a u stvari su samo radovi nastali u trenucima dokolice. Prikazujem ih na festivalima na kojima je glupiranje i zvanično postalo umetnost. Šalu na stranu, na poslednjem Festivalu eksperimentalne umetnosti u Rusiji, predstavila sam se kraćim animiranim filmom „Strah“. Pokret koji pretpostavlja emociju, uhvaćen u trenutku koji ne prestaje.

Molim te, objasni nam šta podrazumevaš pod pojmom “umetnosti bez predumišljaja”?
Želju da se na izvestan način demistifikuje umetnost. Imam utisak da postoji mistifikacija u govoru umetnika o svom delu iz straha da se njegov rad ne shvati olako, te mu se pokušava dati neka težina sklopom rečenica i upotrebom reči koje niko neće razumeti. Predstaviti svoje delo, ne filozofirati o njemu, dopustiti posmatraču da ga doživi, mislim da je upravo to veliki izazov likovne scene danas. Svedoci smo činjenice da jedna galerija želi tvoj rezime pre no i vidi rad. Želi da obrazložiš svoj rad nadugačko i naširoko, ne bi li valjda pronašli ozbiljnosti u onome što radis (?) i ne shvatajući da su slikari zatočenici boja, pokreta, linije. Da su želeli svoj rad opisivati rečima, bili bi književnici.

Otpaci i raspadanje, prikupljanje otpadaka i kreiranje novog - da li tu postoji veza između onog što si doživela raspadom svoje zemlje?
Hm…moguće. Nisam nikada o tome razmišljala na taj način, ali moguće da se negde, sasvim dole u „podsvesnom delu podsvesti“, ako tako što uopšte postoji, nalazi i ta veza. Istina je ta da se snažno vezujem za stvari oko sebe. Teško mi je baciti nešto, pa makar ono bilo i u krajnjoj fazi raspadanja. Živim u uverenju da stvari oko nas imaju energiju; energiju onog u čijem su posedu bile. Mislim da se od svega može napraviti nešto. I kada misliš da je kapica ventila starog točka samo kapica, a stari šraf samo šraf…gle čuda! Dajući im neku drugu dimenziju, vraćam ih u život…ili barem ja u to želim da verujem. Napravila sam više od hiljadu malih instalacija, ogrlica, prstenja… od nađenih stvari pored puta. Na otpadu bivstvuju najneverovatnije stvari koje čovek može naći.

Transformisala si deo sopstvene umetnosti u garderobu želeći da napraviš „malu mobilnu galeriju“. Šta je sledeće?
Kada sam počela da radim „instalacije za vrat“, nisam ni slutila da ću se na njima ovako dugo zadržati. Moje ogrlice su prilično velike, ali jednog dana sam napravila ogrlicu koja to stvarno više nije mogla biti jer je zaista poprimila megalomanske razmere, i tada sam prešla na kaiševe. Međutim, sada dok radim kaiševe vidim da ću opet imati isti problem, jer radim sve veće i veće komade. Prosto ne mogu da se zaustavim. Što se tiče „Male mobilne galerije“, da - upravo sam to i želela: da oživim svoje slike, dajući im skulpturalnu formu koja će u jednom momentu postati nosiva. To je bio moj primarni motiv. Jedan od mojih najvećih problema je, zapravo, prostor. Želela bih sve da probam, i najviše bih volela da imam fabriku! Ogromnu radionicu i nekog ko bi sve alate držao pod konac. U protivnom, ja već sutradan ne bih znala gde su mi mala klješta! E, tada bismo mogli da pričamo o tome šta dalje, to jest šta je sledeće. Ovako, jedino izvesno su moje slike i moje male nosive instalacije.

Šta za tebe predstavlja moda, a šta umetnost?
Moda za mene ne predstavlja ništa. Stil predstavlja mnogo. Svako može biti „u modi“, ali ne može svako imati stila. Moda je obaveza, umetnost je sloboda. Postoje dizajneri koji su samo dizajneri, a postoje dizajneri koji su umetnici. I jedne i druge je vrlo lako uočiti i razlikovati. Najglasniji su uvek i najagresivniji, uvek u prvim redovima, nažalost. Umetnost sa tim nema mnogo veze.

Šta te najviše boli?
Čovek koji sedi sam na klupi. Odlazak Sonje Savić. Nekultura. Glupost. Primitivizam. Boli me to što nemam svoj klavir, stan, terasu. Boli me svaka pesma koju peva Bulat Okudzhava. Boli me jedan pas koga više nema. Boli me jedna zemlja koje više nema…Boli me kiša, prolaznost. Boli me zaborav. Boli me jedan čovek koji mnogo voli životinje, a nema gde da spava.
Izgleda da ja baš volim da me boli?!

Šta te raduje?
Uvek kada sam u mogućnosti da kupim rad drugog umetnika. Boje. Palačinke, jagode i leto. Philip Pettit i Raša Popov. Raduje me život i moj pas. Raduju me obične stvari.

Marijana Žebeljan svojim rečima.

DANAS ,Serbia


“Reciklaža. Priča koja počinje gde se ostale završavaju. Na gomili đubreta… Tamo idem kako bih pronašla odbačene parčiće stakla, komade metala, perle. Tamo idem jer se i sama ponekad osećam kao deo razbijenog ogledala. Tražim žicu, uklapam komade koje pronalazim u celinu, dajući im novu dimenziju, a zauzvrat, dobijam slobodu. Zovem se Marijana i dolazim iz zemlje koja više ne postoji. Ta zemlja je imala lepo ime. Zvala se Jugoslavija.” - Ovako sebe predstavlja Marijana Žebeljan, umetnica i dizajnerka, čiji će kraći animirani film “Strah” biti predstavljen danas u Muzeju Manjež, na otvaranju sedmog po redu Festivala eksperimentalne umetnosti u Sankt Peterburgu. Festival okuplja 100 umetnika iz 20 zemalja, a njegov koncept ima za cilj da predstavi tendencije savremene umetnosti, od ranih devedestih do danas, kroz performans, instalaciju, fotografiju i video, a program uključuje i različita predavanja na temu pomenutih medija. Učešće Marijane Žebeljan na ovom festivalu nije iznenađenje. Prošle godine dobila je nagradu na Bijenalu savremene umetnosti u Sankt Peterburgu, a pored ove, dobitnica je i počasne nagrade “Palm Art Award” u Lajpcigu 2005. godine, kao i jedne od nagrada na “The Best of 123Soho” 2005. Ova 33-godišnja Kotoranka iza sebe ima preko trideset samostalnih izlaganja i niz grupnih izlaganja u zemlji i inostranstvu.

Između ostalog, učestvovala je prošle godine na izložbi “Terminal00 Fest Finalist” u Londonu, kao i u Galeriji “Art” u okviru festivala “Terminal00″ u Ljubljani, na izložbama “Iwano Project” u Novom Sadu i Beogradu, “Ghost project” i “Reciklažom do dizajna” u Beogradu, te na “Sixty9 Gallery” u Poljskoj. O umetnosti Marijane Žebeljan pisali su i mnogi strani prestižni časopisi, među kojima i NY Arts Magazine 2006. godine, gde se, između ostalog, navodi da se u umetnosti ne može izostaviti psihologija osećanja, kojom je prožeto njeno istinsko tkivo obuhvaćeno već vekovima. Čak i kad je reč o konceptualnoj umetnosti, ne mogu se izbeći psihološki, emotivni tonovi, kroz koje se upravo izražava i doživljava sam umetnički koncept, bez obzira na percepciju oka, u velikom broju slučajeva najdominantnijeg faktora. Čin razotkrivanja čoveka razgolićenog u svojoj iskrenosti, pokazuje koliko su prikladni oni umetnički izrazi, koji nas postepeno vode do velikih i dubokih tragova proživljenih emocija, na kakve nailazimo u radovima Marijane Žebeljan.

Stvaralaštvo ove umetnice je potraga za smislom o ljudskoj konačnosti i istinskim sećanjem. “Prilazeći vremenu u formi koju možete držati u rukama, i na taj način, omogućavajući sebi da uhvatim jedan odavno zaboravljeni trenutak, ja oživljavam neka stara, zaboravljena lica prošlosti i dajem im nadrealnu dimenziju. A sve to činim u nadi da ću im na mojim slikama udahnuti još jedan život”, rekla je jednom prilikom ova umetnica.

Izložba Festivala eksperimentalne umetnosti u Sankt Peterburgu, na kojoj će biti predstavljen Marijanin film “Strah”, trajaće do 27. jula

C-HEADS Magazine







Marijana Žebeljan, umetnica iz Kotora koja je predstavljala Crnu Goru na Osmom međunarodnom Bijenalu savremene umetnosti u Sankt Peterburgu, koje je održano od 4. do 14. avgusta u galerijskom prostoru Muzeja “Manjež”, nagrađena je na tom Bijenalu.
Radosnu vest i poziv potpisala je kuratorka Bijenala, Larisa Skobkina. Pored nje, nagradu je dobio i Markus Jansen (SAD) za postavku “Modern Urban Expressionism”. Marijana Žebeljan učestvovala je na tom Bijenalu, inače, kao finalistkinja Balkan art festivala “Terminal00″, koji će početi 27. septembra u Ljubljani, a predstaviće umetnike iz celog regiona Balkana, koje je izabrala Asocijacija za promociju vizuelne kulture Slovenije, kao organizator “Terminal00″ festivala. Prema rečima Marijane Žebeljan, zahvaljujući tom učešću, dobila je i fantastičnu mogućnost da, kao finalista, izlaže i u “Westbourn Studios” Galeriji u Londonu, 4. oktobra ove godine.
Na Bijenalu u Sankt Peterburgu, koje je ove godine održano na temu “Dijalozi”, učestvovalo je oko sto konceptualnih umetnika, slikara, vajara, muzičara… iz četrdesetak zemalja. Marijana Žebeljan predstavila je radove iz serije “Sjećaš li se”, nastale prošle i ove godine (kombinovana tehnika, kolaž, fotografija, crtež velikog formata… 1.50 x 1.30 cm). “Reč je o montažama velikog formata, kombinaciji kolaž-crtež”, objašnjava autorka svoj rad koji je pokazala na Bijenalu. “Moj rad predstavlja neprekidno traganje za pravim (istinskim) sećanjem: sećanje koje leži između zaborava i podsećanja. Jer, upravo na njihovom spajanju naš posredan odnos prema prošlosti ispunjava prazninu koju je ona ostavila na samom početku. To je spoj jedne konstantne, ujednačene tišine, mirne i umirujuće, ali u mojoj viziji, u isto vreme, prožeto snažnim pokretom kao osnovnom karakteristikom materije. Pokret koji ne remeti posmatrača već u njemu budi nove vizije i stara sećanja”, kaže Marijana Žebeljan.
Marijana Žebeljan dobitnica je više značajnijih nagrada u zemlji i inostranstvu, a iza sebe ima više od 20 samostalnih i 30 grupnih izlaganja, među kojima je najznačajnije ono na Bijenalu u Firenci. Izlagala je, između ostalog, u Galeriji Artetica “Book Art Project” Rim, tokom manifestacije koju je osnovao Unesko, u Galeriji Sixty (Poljska), učestvovala u ovogodišnjem Iwano projektu. Učešće Marijane Žebeljan na Bijenalu u Sankt Peterbugu pomoglo je Ministarstvo kulture Crne Gore. M. J.

Montenegro Family Magazin

Pokret koji predpostavlja emociju

Mlada umijetnica Marijana Zebeljan o ucescu na festivalu
eksperimentalne umijetnosti u St.Petersburgu od 18- 27 Jula, i svom radu

Umijetnica Marijana Zebeljan ored 100 umijetnika iz dvadeset zemalja, predstavljala
je Crnu Goru na ovogodisnjem sedmom
festivalu eksperimentane umijetnosti u St. Peresburgu u izlozbenom prostoru Muzeja Manjez.
nakon proslogodisnjeg ucesca , i osvajanja nagrade na Bijenalu savremene umijetnosti u Rusiji, Marijana je nastavila saradnju sa istorcarkom umijetnosti i kustosom samog
Bijenala, Larisom Skobkinom, nakon cega je uslijedio Festival eksperimentalne umijetnosti gdje se publici predstavila sa kracim animiranim filmom ” Strah”.
Marijana Zebeljan iza sebe ima vise od 30 samostalnh i bezbroj grupnih izlaganja u zemlji i inostranstvu.Otvorila je mali atelje i galeriju u Kotoru , a vec u Septebru
ocekuje je grupna izlozba u galeriji SKC-a u Beogradu , kao i odlazak za London i izlaganje radova u Brick Lane Galeriji , koje je podrzalo Ministarstvo za Kulturu Crne Gore.

MF: Kakvi su utisci iz St. Petersburga?

M.Zebeljan: Predstavila sam se kracim animiranim filmom ” Strah”. Pokret koji predpostavlja emociju uhvacen u trenutku koji ne prestaje.Utisci su na moje veliko iznenadjenje , jako dobri
, jer je ovo ipak moj pri animirani film. Eksperiment u pravom smislu te reci.Delu publike se dopao sam koncept mog rada, dok se deo publike, koji rad nije razumio, ili mu se vec nije dopao, na zelju za komentarom, branio cutanjem.
Voleti umetnost ne znaci nuzno i razumeti je.Umetnik svojim delima ponekad salje ” sifrovanu” poruku, i svako od nas ima neki svoj ” kljuc” kojim desifruje ne samo umetnost,umetnikove misli i osecanja , vec i sopstvene. Tako da je svako ” desifrovanje”
po meni uspesno , a svaki utisak dobar, dokle god kod posmatraca izazove emociju , bila ona ohrabrujuca ili ne za samog umetnika.


MF: Koliko je bila veca odgovornost predstaviti se tamosnjoj publici s obzirom na cinjenicu da ste prosle godine osvojili nagradu Bijenala umijetnosti ?

M.Zebeljan: Postoji odgovornost, medjutim ne optereujem se time. Ne verujem da postoje najbolji, verujem da samo postoje oni malo bolji i oni malo losiji. Prosle godine sam bila veoma iznenadjena kada sam bas ja dobila nagradu Bijenala, jer je zaista bilo odlicnih radova u konkurenciji. Bila sam ubedjena
da je u pitanju neka namestaljka! Naravno salim se…ali zaista verujem da je samo slucaj hteo da prosle godine to budem bas ja. Ipak, jako sam ponosna na tu nagradu. Verujem da je ona za mene , odnosno moj rad , veoma vazna.


MF: Sta je po vama uspijeli eksperiment u umjetnosti. Prenesena poruka umijetnika ili ..?

M.Zebeljan: Uspeli eksperiment ? Uspeli eksperiment u metnosti je visiti na gredi, ne razbiti nos, sve to snimiti, pa jos i prikazati na nekom festivalu. Naravno poslati poruku posmatracu da je sve to Umetnost!Okrecem na salu ceo taj koncept, jer zaista zelim
demistifikovati umetnost, ili bar moju umetnost. Imam utisak da je sve drugacije, odnosno njena mistifikacija prosto strah da se neciji rad, tj. rad umetnika koji o svom delu govori, ne shvati olako .
Da mu se prosto da neka ” tezina” sklopom recenica, i upotrebom reci koje niko nece razumeti. Ponajmanje je nece razumeti jedan ” obican” konzument te iste umetnosti. Predstaviti svoje delo, a ne filozofirati o njemu , mislim da je u danasnje vreme uspeo eksperiment u umetnosti.

MF: Iza sebe imate niza izlozbi samostalnih i grupnih.Postoji li neka koja se posebno izdvaja i zbog koje ste najponosniji ?

M. Zebeljan: Da. Postoji. Najponosnija sam na nagradu Ruskog Bijenala, sto je negde i prirodno s obzirom na veliku konkurenciju koja me je pratila i na sam znacaj Bijenala kao takvog.Ipak izdvojila bih svoju
prvu samostalnu izlozbu koja je bila u Kotoru pre zilion svetlosnih godina.To osecanje sam imala samo tada i nikada posle. Veliko uzbudjenje, ogromna sreca i strah ..Secam se tada, kao i jos jedanput , par godina kasnije, nije imao ko da mi otvori izlozbu
pa sam to morala uciniti sama.Medjutim ipak to nije bilo vazno, jer sam ja imala svoje prvo samostalno izlaganje u zivotu. Tako nesto verujem izdvajaju svi umetnici kada su izlaganja u pitanju. Prosto sve sto dodje posle , neke mnogo vaznije izlozbe ,
u nekim veoma lepim i velikim gradovima, sa nekim mnogo ” ozbiljnim” i ” vaznim” ljudima, ostavlja te na izvestan nacin ravnodusnim, u poredjenju sa tom malom izlozbicom u jednom malom gradu, ali svom, sa isto tako vaznim ljudima, ali vaznim tebi.
Mislim da je to ono sto se racuna.

MF: Kako stvarate? U trenutku ili ..?
M.Zebeljan: radim non -stop.Zaista. Pravi sam radoholik. Naravno kao i kod svih postoje dani kada prosto nista ne mozete da uradite… ili vec pocnem, mislim mogu, i onda napravim takvu papazjaniju na platnu
da odmah pomislim da sam pravi sarlatan i da od mene slikara nikada nece biti. tada se obicno cudim predhodnim slikama koje sam uradila (cude se i one meni ) i imam utisak da to nisam ja. Sto je najgore pomisljam da su te slike nastale slucajno.
Srecom pa me ta pomisao kratko drzi.Nastavljam vec sledeci dan, praveci se da nista nije bilo.

Ordering is safe with Canadian pharmacy [:, buying cialis on phone or online order. Buy only from licensed Canadian drugstore ?>%; buy generic viagra addition this medicines have.